Pati bez suze, živi bez psovke,

i budi mirno nesretan.

Tašte su suze, a jadikovke

ublažit neće gorki san.

Podaj se pjanom vjetru života,

pa nek te vije bilo kud;

pusti ko listak nek te mota

u ludi polet vihor lud.

Leti  ko lišće što vir ga vije,

za let si, dušo, stvorena.

Za zemlju nije, za pokoj nije

cvijet što nema korijena.

Tin Ujević, Igračka vjetrova 

Memorijalna arhitektura na hrvatskim prostorima baštini zapažena ostvarenja u europskim, a i svjetskim razmjerima. Prisjetimo se zadivljujuće i nestvarne organične forme Kamenog cvijeta u Spomen području Jasenovac arhitekta Bogdana Bogdanovića, spomenika na Petrovoj gori kipara Vojina Bakića, koji je nastao desetljećima prije Gehryjevih slavnih radova, te suhozidom sazidanih križeva na Kornatima u spomen na dvanaest stradalih vatrogasaca, djela arhitekta Nikole Bašića. Svi ovi radovi pokazuju nam tu nevidljivu sponu između arhitekture, skulpture i krajobraza. Isprepleteni, ti elementi pravdaju svoju utilitarnost te svojom apstraktnom mišlju daju djelima bezvremenski značaj.